Bubara (tvornica svile)
Bubara odnosno “Kraljevska tvornica svile” je podignuta 1892. godine kao nasljednica dotadašnjeg pogona za proizvodnju svile u Preradovićevoj (tadašnjoj Svilarskoj) ulici koji je tokom druge polovice 20. stoljeća ugostio tiskaru dnevnika Borba.
Najstariju zgradu Bubare su projektirali poznati arhitekti Hoenigsberg i Deutsch i bila je u to doba suvremena građevina industrijske namjene.
Bubara je jedna od prvih zgrada podignutih na sadašnjem prostoru Trešnjevke koji je nekad bio prekriven livadama, poljima i voćnjacima. Dolaskom željeznice 1862. gradi se prvi zagrebački kolodvor (današnji Zapadni kolodvor) s popratnim objektima, između ostaloga su tu skladišta i kuće za željezničarske radnike od kojih se neke još uvijek mogu vidjeti na uzvisini uz Magazinsku cestu. Godine 1877. gradi se postrojenje prvog zagrebačkog vodovoda, a nakon njega se sporim ritmom uz Magazinsku cestu grade daljnji objekti.
Godine 1887. donesen je Plan za razvoj grada kojim se uz tada rađajuću prvu gradsku industrijsku zonu predviđa izgradnja radničke četvrti sa stanovima za radnike koji će biti zaposleni u obližnjim pogonima i skladištima. Četvrt je zamišljena kao niz ortogonalno postavljenih ulica s tzv. Trgom R u sredini. Naselje je trebalo biti smješteno na području između pruge, sadašnjeg stadiona NK Zagreb i Nove ceste, a s centrom bi bilo povezano prolazom ispod željezničke pruge, pretečom današnjeg željezničkog nadvožnjaka izgrađenog 1930. prema projektu Jurja Denzlera i Mladena Kauzlarića. No naselje nikad nije sagrađeno, iz povijesnih se izvora razabire, ponajviše radi previsoke cijene zemljišta.
Pet godina kasnije, 1892., kada je već bilo očito da od izgradnje naselja neće biti ništa, na dijelu tog terena je sagrađena Bubara. Projekt i radove je izvela građevinska firma Hönigsberg i Deutsch kojoj je to bio prvi iskorak u industrijsku gradnju – poslije toga će izvršiti rekonstrukciju Paromlina nakon požara, sagraditi tvornicu Penkala te Tvornicu papira Zagreb. Kompleks Bubare, kako se navodi u studentskom radu “Bubara – prošlost, sadašnjost i budućnost Zagrebačke tvornice svile”, autora Dinka Duančića i Pie Sopte (Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 2014.), činila je zgrada sa stanom nadzornika, sušara te dvokatno spremište koje je zbog svoje visine bio najistaknutiji objekt na toj lokaciji (svi su objekti bili vidljivi na lokaciji uz današnju Adžijinu sve do 2020. godine kada je počelo rušenje objekata).
Nakon što je industrija svile u tadašnjoj Austro-ugarskoj monarhiji doživljavala uspone i padove, Bubara je napuštena, datum prestanka rada nije poznat. Već zapušten objekt predan je 1938. na korištenje aero-klubu koji je u njemu održavao pilotske tečajeve i gradio jedrilice (do kraja Drugoga svjetskoga rata izgrađeno ih je 80-tak). Za potrebe tih aktivnosti objekt je renoviran uz tek manje izmjene.Nakon Drugog svjetskog rata, 1951., zgrade su predane u vlasništvo tvrtke Taxi-remont koja se bavila prijevozom, prodajom i servisom vozila. Poslovanje tvrtke je s vremenom bilo sve lošije, a tome je sigurno bar dijelom kumovao i požar koji je zahvatio objekt tijekom 80-ih godina. Tvrtka postoji i dan-danas, no nije aktivna i jedino što posjeduje (i što joj zapravo daje veliku važnost) je upravo objekt Bubare oko kojega se i nadalje vode sporovi. U međuvremenu su se u objektu snimali i filmovi, sredinom 90-ih je u njemu bio aktivan i prvi zagrebački skvot, a nakon što se on ugasio nakon stalnih sukoba skvotera s desnim ekstremistima, Bubara je ostala posve prazna, tek s beskućnicima kao povremenim gostima koji su nju i prostore obližnjeg skladišta nekadašnje Tvornice namještaja Javor koristili kao nužni smještaj. Rezultat takvog korištenja prostora su bili i požari koji su dodatno pogoršavali stanje već i tako ruševnih objekata.
Šteta je što nije bilo javnog interesa za očuvanje tako zanimljivog kompleksa u stilu ne osobito česte industrijske arhitekture toga doba u Zagrebu i još na tako povoljnoj lokaciji. Nažalost, objekti na toj parceli ni na koji način nisu bili zaštićeni te su ih posljednjih godina, nakon 2020., privatni vlasnici srušili do temelja i cijelu lokaciju sveli na nekoliko hrpa šute.
Ostaje tek za vidjeti na koji će način rekonstrukcija obližnjeg stadiona NK Zagreb te stavljanje u funkciju susjednog obnovljenog i proširenog objekta Hrvatskg narodnog kazališta utjecati na budućnost prostora Bubare. Pretpostavljamo da će mu cijena ubrzano rasti sa pojavom tijh novih atraktivnih objekata – no, upitno je hoće li mu namjena biti javna ili ne.
Ostaci zgrade u sklopu Bubare [GP 2003.]
![Bubara 1938. godine. [PT 2015.]](https://mapiranjetresnjevke.com/wp-content/uploads/2025/10/1-2.jpg)
![Bubara u vrijeme dovršetka, 1892. godine. [PT 2015.]](https://mapiranjetresnjevke.com/wp-content/uploads/2025/10/10-1.jpg)
![Glavni ulaz nekadašnje "Bubare" u Adžijinoj ulici [GP 2016.]](https://mapiranjetresnjevke.com/wp-content/uploads/2016/08/GDSCN6659-70.jpg)
(Vanja)
Vezani tekstovi:
- Adžijina ulica (Ulica Kate Dumbović, Samoborska cesta)
- Povijest bloka Kranjčevićeva – Badalićeva – Adžijina – Brozova (stadion NK Zagreb)
Zanimljive poveznice:
- Tekst na blogu Nepoznati Zagreb o Bubari
- Članak na web portalu tportal.hr o zapuštenoj Bubari
- Tekst na Wikipediji o arhitektu Leu Hoenigsbergu
- Tekst na Wikipediji o arhitektu Juliju Deutschu
10000, Zagreb, Croatia
Tamo je još uvijek skladište za kulise HNK, u objeku do, a koji se nalazi na zemljištu svilane.
Iva, ta dva objekta jesu jedan do drugoga, no radionice HNK se nalaze na svojem terenu i građene su baš za tu namjenu (bar koliko sam saznao u razgovoru sa zaposlenicima HNK koji tamo rade)!
Bubara je neko vrijeme, pretpostavljam do početka 90-ih, služila kao prostor tvrtke “Taksi remont”. Moj prvi susret sa Bubarom se desio 1997, kada sam skupa sa frendovima istraživao u nekoliko navrata taj kompleks. Sve su zgrade tada bili čitave, osim naravno one najstarije, ali čak je i tamo bilo dovoljno prohodno da se može zaći. Također na cijelom prostoru nije bilo ni trunke korova, sve je bilo čisto i moglo se svugdje proći. Svugdje je bilo puno starih fiata i stojadina, a sječam se da je bilo i par zastavinih kamiončića. Sječam se uredske prostorije koja je izgledala kao da je netom napuštena, sa kartom SFRJ i jugo dinarima u ladici od uredskog stola. U jednoj od zgrada se nalazila prostorija koja je do pola bila ispunjena sa čepovima penicilina (!), ni danas mi nije jasno što je to tamo radilo. Sječam se da je u to doba neki bend, zaboravio sam mu ime, snimio i spot tamo, za obradu Animaotrove “Anđeli nas zovu da im skinemo krila”, nažalost ne mogu nigdje naći taj spot iako se u to vrijeme relativno često vrtio na televiziji. Sljedeće godine, Bubara je postala prvi zagrebački skvot. U velikoj hali, bio je uređen i skejt park, te je čak bilo i struje, a neki su pankeri i živili tamo. No tamo su počeli sve češće navračati i skinsi, koji su najvjerojatnije 2000. i zapalili skvot. Nakon toga je sve počelo zarastati u korov. Sljedecih nekoliko godina sam znao sa društvom tamo navračati povremeno, više iz nekog sentimenta. Neko vrijeme je u onoj prostorijici na ulazu odmah kod vrata, valjda portirnici, živio jedan stariji čovjek sa ženom. U nekoliko navrata smo vidjeli i kamione i kombije kako ulaze u krug Bubare i skidaju sa zgrada crijepove i ostali iskoristivi materijal. Dnas je tako sve zaraslo da je skoro pa nemoguće prošetati malo dalje od ulaza.
Miroslave, hvala ti na iscrpnom komentaru! Da, puno toga se tamo dešavalo i zaista je šteta što sad taj prostor propada.
Ovo je fantastičan prostor i prava šteta je što je neuređen.
Mislim da ga ne treba urediti kao što se do sad uređuju gradske površine, rušenjem drveća, betoniranjem, već napraviti pravi park sa puno drveća, zelenila, duborkom hladovinom, gdje bi svoje mjesto našli i stari i mladi, s česmama i sadržajima tipa dnevni boravak starih osoba, djeca: radionice tipa sadnje cvijeća, urbano vrtlarenje, mjesto za ekološke radionice, vikendom prostor za razmjenu starina, ili stvari koje svi imamo u domovima a drugima bi dobro došle, mjesto za održavanje malih noćnih ili dnevnih koncerata – volontera, predavanja liječnika za unaprijeđenje zdravlja , putopisi, kao i promocija lokalnih amatera (slikarske izložbe i slično )
Moglo bi se dati i lokalnim entuzijastima da to polako sređuju i oplemenjuju.
Branka, imate potpuno pravo, na tome bi mjestu bilo prekrasno imati nove javne sadržaje: kulturne, rekreacijske … Nijemci su recimo majstori u preuređivanju napuštenih industrijskih pogona u kulturne centre (pokušajmo zamisliti tamo novi rpostor Centra za kulturu Trešnjevka!). Na žalost, koliko znamo pravna situacija oko vlasništva prostora nije posve jasna i vrlo je vjerojatno da je taj prostor u privatnom vlasništvu, a ne u vlasništvu grada …
Počelo je rušenje i “uređivanje” tog prostora, Bageri su tamo i drveće je srušeno.
A kako je to mogao biti divan perivoj. Čitala sam da je to vlasništvo nekih tajkuna dobiveno u nekoj od privatizacijskih priča.
A sve zelene površine u tom dijelu uredjuju na način da se rade igrališta za djecu ( na svakih 50 metara – a djece sve manje), i izgradnjom žičanih ograda oko svega .
Tužno, umjesto da se otvara , prostor se ograđuje, kako bi nas štitio od nas samih.
Na žalost, Branka, po svemu sudeći tamo će nastati sportski kamp koji će vjerojatno biti zatvorenog tipa … dakle, ponovo ograda.
Bio sam u toj firmi majstor kovinotokar do 1991 i mogu reći da je firma solidno poslovala i imala tržište na prostoru bivše Jugoslavije.Recimo te alu kapice su se radile za farmaceutsku industriju konkretno renomirane firme Pliva,Galenika,Alkaloid,Lek itd.Moje mišljenje je da je firma mogla opstati da je bilo dobre volje onih koji su odlučivali o svemu u tim nesretnim 90-im godinama.
Pozdrav, zna li tko što se trenutno događa s prostorom Bubare? Koliko vidim, netko je ispilio i potrimao prostor uz ogradu, na ulazu je natpis da je tu gradilište, a i unutra se nešto radi.
Nažalost, niti mi ne znamo što se tamo sad događa … čim čujemo javit ćemo!
Puno pozdrava, Vanja Radovanović, član Uredništva projekta “Mapiranje Trešnjevke”
Pozdrav, širi se stadion u Kranjčevićevoj koji će biti privremeni Dinamov, te se uređuje okolni prostor. Tako sam čuo. Iako sad vidim da je vlasnik terena tvrtka PHI Projekt d.o.o., čiji je osnivač Johannes Bock, predsjednik Nadzornog odbora Liburnia Riviera Hotela
Poštovani,
hvala vam na ovoj informaciji!
Vanja Radovanović, član Uredništva projekta Mapiranje Trešnjevke pri Centru za kulturu Trešnjevka